Bolesti macaka

Virus mačje leukemije

---

FeLV spada u porodicu retrovirusa i jedan je od
najvažnijih uzročnika zaraznih bolesti mačaka. U istu porodicu spada i virus mačje imunodeficijencije - FIV.
FeLV je
kontagiozan, ali izuzetno osjetljiv na vanjske utjecaje (toplina, sušenje), pa
je za prijenos bolesti potreban dugotrajan bliski kontakt. Izlučuje se slinom i
suzama, a vjerojatno i urinom i fecesom. Najčešći način prijenosa je preko sline
i to lizanjem, grizenjem, zajedničkim posuđem i košarama. FeLV se prenosi i
transfuzijom krvi , pa je neophodno da se svi davatelji testiraju na FeLV.
Uobičajena sredstva za čišćenje virus ubijaju vrlo brzo.

klinicki znakovi

FeLV izaziva veći broj kliničkih
simptoma degenerativnih ili zaraznih bolesti, kao što su anemija, bolesti jetre,
bolesti crijeva, bolesti reproduktivnog sistema, te može izazvati maligne
promjene na pr. limfosarkom i leukemiju. Mnoge mačke pate od imunodeficijencije,
a posljedično tome i drugih bolesti, čija klinička slika ovisi o zahvaćenom
organu ili organskom sustavu, što u praksi znači da svaka dugotrajna kronična
bolest izaziva sumnju na FeLV.
Te su životinje imunokompromitirane, te su
osjetljive i na veći broj drugih infektivnih bolesti, pa često boluju od
kroničnih respiratornih infekcija, kroničnog stomatitisa i gingivitisa, zaraznog
peritonitisa i raznih drugih poremećaja.
Četiri su moguća ishoda nakon
kontakta sa virusom :
1) oko 30% mačaka razvije imunitet i bolest se
povlači. Ove mačke postaju prirodno imune neodređeni period vremena.
2) u oko
40% mačaka virus bude uspješan i razvije kliničku bolest, a mačke postaju
perzistentno inficirane, te izlučuju virus.
3) u oko 30% slučajeva virus se
"sakrije" u koštanu srž do otprilike 30 mjeseci. Ove životinje također ne
razviju imunitet, ali ne budu odmah perzistentno inficirane. S vremenom ove
životinje ili prebole bolest ili postanu stalno inficirane.
4) u nekih
mačaka, u otprilike 5-10%, može se razviti latentna infekcija, kod kojih se
virus vjerojatno "skriva" u koštanoj srži, no one rijetko postaju zarazne i
velika je vjerojatnost da neće razviti bolest.
Mačke pozitivne na FeLV mogu
živjeti nekoliko godina do nekoliko mjeseci. U puno slučajeva eutanazija nije
jedino rješenje, jer se uz dobru suradnju veterinara i vlasnika može životinji
omogućiti potrebna kvaliteta života. Važno je da se takva mačka drži izoliranom,
i to ne samo jer predstavlja izvor zaraze za druge mačke, već da se onemogući
prijenos drugih zaraznih bolesti na FeLV pozitivnu mačku, s obzirom da je
imunološki status poremećen. Mlade životinje, osobito one do 4mj. starosti, vrlo
su osjetljive na FeLV, jer nemaju u potpunosti razvijen imunološki
sustav.

dijagnostika

Za
dokazivanje FeL virusa, danas postoje dva najčešća tipa testova : ELISA
(enzyme-linked immunosorbent assay), koji predstavlja screening test (može se
nabaviti u obliku kitova, te je tako pogodan za brzo testiranje na terenu) i IFA
(immunofluorescence assay, tzv. Hardy-test) koji predstavlja "potvrdni" test i
obavlja se u referentnim laboratorijima.

Oba testa detektiraju
proteinsku komponentu samog virusa, ili slobodnog u serumu i tjelesnim
izlučevinama (ELISA) ili vezanog u bijelim krvnim stanicama (IFA).
IFA
pozitivne životinje ostaju pozitivne do kraja života, jer pozitivan IFA test
znači da je virus zahvatio koštanu srž, dok ELISA pozitivne mačke ne moraju
postati infektivne, jer taj test obuhvaća viruse i u primarnoj viremiji, dok
virus još nije ušao u koštanu srž, kada imunološki sistem još ima mogućnost
eliminirati virus iz organizma.
Negativni FeLV testovi ne znače da životinja
nije nikad bila u kontaktu sa virusom, odnosno da nije razvila imunitet, s
obzirom da se ovim testovima dokazuje prisutnost samog antigena, a ne
antitijela.
Preporuka je da se na FeLV testiraju sve mačke, jer ovaj virus
izaziva bolesti i smrti u mačaka više nego bilo koja druga bolest ili stanje.
Testiranje valja provoditi bez obzira ne cjepljenje. Testiranje treba izvrštiti
IFA metodom, ali obavezno dva puta u razmaku od 3mj., s obzirom da je moguće da
u ranim stadijima bolesti životinja bude IFA negativna. Isto tako, preporuča se
da se u kućanstvo ne uvodi mačka bez tromjesečnog perioda čekanja, u kojem ta
životinja mora biti dva puta IFA negativna.

prevencija

Osnova liječenja je izolacija mačke od
drugih životinja, odnosno drugih zaraznih bolesti. Od velike važnosti je i
kvalitetna prehrana, redukcija stresa, redovita dehelmintizacija i cijepljenja
protiv drugih zaraznih bolesti, te promptno liječenje bilo kakvih simptoma čim
se oni jave.
Od lijekova se mogu primjenjivati antivirusni lijekovi (kao na
pr. AZT), no oni izazivaju niz ozbiljnih nuspojava, pa je tako njihova primjena
upitna, no preporučuje se primjena imunostimulansa, kao što je npr.
interferon.
Postoje eksperimentalni protokoli koji kombiniraju AZT sa
imunostimulansima (Interferon, Propionbacterium acnes).
Moguća je i primjena
kortizona (Prednisolon), jer oni smanjuju broj abnormalnih limfocita u
cirkulaciji, osim toga Prednisolon direktno djeluje na stanice nekih tumora
(npr. limfosarkoma). Kod primjene kortizona od izuzetne je važnosti znati da oni
djeluju supresivno na imunološki sistem, te da su takve životinje osobito
osjetljive na druge infekcije.
Specifični karcinomi vezani uz FeLV imaju svoj
protokol liječenja, no u slučajevima takvih karcinoma preživljavanje je vrlo
slabo.

prevencija

Danas postoji veći
broj vakcina za FeLV. Proizvode se kao monovalentna ili polivalentna cjepiva
(kombinacija FeLV sa drugim zaraznim bolestima). U cjepivu se koristi
inaktivirani ("mrtav") cijeli virus ili virusni protein odgovoran za stvaranje
imunološkog odgovora.
U prosjeku, cjepivo zaštićuje u 80-90% slučajeva. Za
sve vakcine preporučeno je dvokratno davanje u razmaku od 2-4 tjedna. Cjepiti
počinjemo u dobi od 8-9 tjedana starosti. Preporuča se i godišnja revakcinacija,
tzv. "booster" vakcinacija.

Panleukopenija ili zarazni enteritis mačaka

---

Panleukopenija mačaka je vrlo ozbiljna, akutna
bolest. Glavne značajke bolesti su visoka tjelesna temperatura, povraćanje,
krvavi proljev, dehidracija te vrlo visoka smrtnost. Bolest uzrokuje virus koji
je srodan parvovirusu u pasa.
Bolest se prvenstveno širi među necijepljenim
macama, a prenosi se sa mace na macu direktnim kontaktom kao i kontaktom sa
virusom koji je prisutan u zaraženoj okolini. Velike količine virusa bolesna
maca izlučuje svojim ekskretima, a virus može ostati infektivan u okolici
nekoliko godina - veoma je otporan. Virus naseljava stanice koje se brzo dijele
i to prije svega epitalne stanice probavnog trakta te bijela krvna zrnca.

Tok bolesti ovisi o tome koliki broj stanica biva uništen virusom. U
perakutnom obliku ne stignu se razviti nikakvi simptomi osim niske tjelesne
temperature i nagle smrti unutar 24 sata. Akutni oblik je najčešći. Prvo dolazi
do podizanja tjelesne temperature do 41oC, depresije, oboljela maca prestaje
jesti. Nakon 24 sata počinje povraćanje, a mace povraćaju unatoč tome što ne
jedu i ne piju. Nakon toga slijedi profuzni vodeni proljev koji postaje krvav.
Bez intervencije u ovoj fazi bolesti smrt je neizbježna, jer se proljevom i
povraćanjem gube velike količine tekućine pa dolazi do dehidracije i
posljedičnog hipovolemičkog šoka. Temperatura sada postaje niska, a smrtnost
iznosi od 25 do 90% oboljelih mačaka. Ukoliko bolest potraje 5 dana, a da maca
ne ugine, obično uslijedi brz oporavak.
Bolest dijagnosticiramo na temelju
kliničke slike te krvne slike - naime tipičan nalaz kod ove viroze jest jako
nizak broj leukocita koji su također napadnuti i razoreni virusom.
Liječenje
panleukopenije mora biti vrlo intenzivno kako bi bilo uspješno. Neophodna je
aplikacija intravenozne infuzije kako bi se maci nadoknadila izgubljena tekućina
i elektroliti. Uz to dajemo antibiotike kako bi spriječili pojavu sekundarne
infekcije bakterijama. Protiv virusa nema lijeka, dakle na tok bolesti zapravo
nemamo utjecaja - terapija je simptomatska. Nerijetko se dešava da se maci
pogorša stanje nakon što je terapija već započeta, što izazove nepovjerenje
vlasnika no treba imati na umu da na tok virusnih bolesti lijekovi nemaju
utjecaja, no bez spomenute simptomatske terapije maca nema nikakve šanse.

Jedina prevencija ove bolesti jest pravovremena vakcinacija mačaka.
Preporučuje se da se mace cijepe prvi puta u dobi od 10 tjedana, te se
revakciniraju u dobi od 12 do 14 tjedana. Važno je da su mace prethodno
očišćenje od glista i od buha. Odrasle mace cijepimo jednom
godišnje.

Virusna zarazna bolest domaće mačke, ali i zvijeri iz porodice
mačaka, poznata od davnina i opisivana od raznih autora pod najrazličitijim
imenima. Danas se ustalio naziv Zarazni enteritis mačaka ili Panleukopenija
mačaka (Panleucopenia felis), a mnogi bolest nazivaju i mačjom kugom. Ova je
zaraza raširena po cijelom svijetu, a najviše u Sjevernoj Americi. Nemali značaj
ima i u Europi, pa tako i u nas. Uzročnik pripada skupini parvovirusa, tj. istoj
skupini kojoj pripada i uzročnik parvoviroze pasa. Najčešće obole mlade
životinje u dobi od nekoliko mjeseci, ali ponekad od ove bolesti obole i starije
kućne mačke. Često su izvor infekcije veća uzgajališta mačaka.
Za širenje
ove zaraze najveći značaj imaju životinje koje boluju od blagog ili klinički
neprimjetnog oblika ove bolesti i koje virus izlučuju u svoju okolinu putem svih
izlučevina (slina, feces, mokraća, iscjedak iz nosa i očiju, a moguće je da
bolest šire buhe i ostali člankonošci koji sišu krv). Klinički znaci variraju s
obzirom na to da bolest može nastupiti naglo i ubrzo smrtno završiti, a isto
tako čest je i veoma blagi tijek. Najznačajniji simptom je povraćanje sluzave
žućkaste tekućine pa životinja brzo dehidrira. Zbog boli u trbuhu životinja ima
zgrbljen stav, žedna je, ali zbog slabosti nije u stanju piti, bolno mijauče,
naročito na dodir u području želuca i zavlači se na skrovita mjesta. Proljev se
javlja vrlo rijetko. Temperatura tijela je u početku bolesti vrlo visoka
(40-41C), da bi kasnije pala ispod normale. Ponekad bolest prati i upala
sluznice usta.
Mačka obično ugine za nekoliko dana, a one koje bolest
prebole dugo se oporavljaju. Česte su komplikacije u smislu pobačaja, upale
pluća i ostalih dijelova dišnog sustava ili poremećaja u rastu i razvoju
životinje. Kad preboli ovu bolest životinja stječe doživotnu otpornost prema
ovoj bolesti. Liječenje oboljele životinje zahtijeva puno strpljivosti i
upornosti, kako veterinara, tako i vlasnika životinje, a uglavnom se svodi na
suzbijanje simptoma i sekundarnih bakterijskih infekcija. Bolest se može
spriječiti pravovremenim cijepljenjem životinje. Najbolje je mače cijepiti prvi
put u dobi od 8 tjedana, revakcinirati u 12. tjednu, a kasnije je dovoljno mačku
cijepiti jedanput godišnje.