BONZAI - HARMONIJA U MINIJATURI

MALO DRVO IZ SAKSIJE
Skulpturstvo u hortikulturi - Sto stariji,
bonzai je lepsi - Najvazniji je pocetak...

Bonzai je drvo iz saksije, gotovo identicna replika svojih velikih rodjaka. Za umetnicke duse predstavlja prirodne apstraktne skulpture, inspirisane vizijom koju samo ljudski um moze da zamisli.

Bonzai nije drvo kome je na neki nacon usporen rast ili je geneticki promenjeno. Rast nije ogranicen obimom saksije, vec stalnim secenjem i oblikovanjem. Velicinu i kvalitet odredjuje "cuvar", a vestina izrade estetski kvalitet, ali i zdravlje biljke.
Predivno drvo moguce je kreirati za samo jedno poslepodne ali, ako nije u saksiji - nije bonzai! Bonzai ne mora da bude star, da bi bio lep. Sve je lepsi sa godinama, a pazljivom negom dobar bonsai postaje jos bolji. Pogresno dizajniran, mladi bonsai moze da izraste u neugledno drvce, te je vrlo vazno da se osnovni oblik formira na samom pocetku.

Niko tacno ne zna kada je nastao prvi bonsai, ali poznato je da su Kinezi gajili minijaturne baste u saksijama, sa drvecem, kamenjem i mahovinom, tzv. penjing, pretece bonsaia. Prvi slikani prikazi penjinga mogu se videti na muralima iz dinastije Han (200 god. p.n.e.)

Saksije sa samo jednim mini - drvetom izdvojile su se kasnije. Ovaj nacin bio je poznat kao pun-sai sto je kineski izgovor za japanski bonzai.

Tek pocetkom 20. veka i gradjani su poceli da se bave gajenjem bonzaija, do tada je ova umetnost bila privilegija plemica. Grupa entuzijasta osnovala je i bonzai - selo Omija, koje je danas predgradje Tokija i meka za ljubitelje bonzaija i turiste iz celog sveta. Svetsku slavu bonsaiju dali su Japanci.


BONZAI NA TERASI

Bonzai voli spoljnu atmosferu, u zatvoreni prostor unose se samo na kratko i u izuzetnim prilikama. Posto rastu u malim, plitkim posudama, brzo se suse, te ih je potrebno cesce zalivati, narocito leti i do 2-3 puta dnevno! Terasa je pogodno mesto za gajenje bonsaija, narocito ako se saksije postave na stepenaste police, ali treba izbegavati suncanu stranu i topli vetar. Tokom zime, ako je moguce, koren treba zastititi od hladnoce, cuvajuci bonsai u zimskoj basti.

Bor i visnja su tradicionalne vrste, ali se mogu koristiti i druge vrste cetinara i liscara, pa cak i bastensko siblje. Omiljeni su japanski javor, dunja i druge vocke, visterija i ginko.

Dok se zapitamo, što je to bonsai? Stojimo u prirodi ispred starog stabla, izbrazdane kore, grana izvijanih i kvrgavih, sa gustom krošnjom.Takovu ljepotu samo može podariti starost - kolika, ne znamo. Uzimamo čarobni štapić, smanjujemo to stablo na nekih 20 do 30 cm, vadimo ga iz zemlje i sadimo u plitku posudu. Upravo - to je bonsai. Naravno, takovo brzo smanjenje je nemoguće, zato samo stpljivi i smireni ljudi mogu činiti čuda, uz dugotrajno učenje od prirode i promatranje kako to i ona sama radi.
Bavljenjem biljkama - naročito patuljastim drvećem - smiruje užurbani svakodnevni život, a čovjekovu psihičku opterećenost pretvara u duševni mir. Razvoj samog bonsaija tokom njegovog života, postaje pravi doživljaj, jer sve ostalo u životu je trenutno i prolazno. Mi samim stvaranjem patuljastog drveća, stvaramo nešto što se svakoga dana mijenja, u biti stvaramo umjetničko djelo, koje ostavljamo slijedećim naraštajima, ukoliko se pridržavamo pravila uzgoja.
Cilj bonsaija je u malom prikazati i održati ljepotu starih stabala, koja su desetljećima i tisućljećima odoljevala vremenskim promjenama. Kod uzgoja bonsaija, put je važniji od cilja. Pod putom ovdje mislim na dnevno promatranje, razmišljanje i tihi rad s biljkama, na odmor, radost i povećanje znanja i iskustva koje donosi malo drveće.
Pojam punsai, prvi put se spominje u Kini u vrijeme dinstije Tsin (265 - 420. god. Naše ere). U japanskom jeziku ta se riječ pretvorila u bonsai, što se prihvatilo u cijelom svijetu.


Riječ je složena iz bon - plitka posuda, i sai - uzgajati biljku. Slobodno prevedeno bonsai znači - biljka u plitkoj posudi. Nekada je bavljenje bonsaiem bila privilegija samo careva i samuraja (čak nekoliko stoljeća ), dok je danas to postalo narodna svojina. Bavljenje bonsaiem najviše se razvijalo u istočno Azijskoj kulturi, zbog toga što ti narodi smatraju da čovjek nije središte svijeta. Smatraju da je čovjek ravnopravan sudionik života na Zemlji, uz životinje i biljke. Zbog svega toga kod tih naroda postoji uzajamna veza čovjeka i bilja, te samim time je produbila odnos kod samog uzgoja, što se ne može reći za Europske narode. U istočnoj Aziji su npr. omiljeni darovi za Novu godinu upravo drvca bonsaia, što ujedno simboliziraju dug život, sreću, proljeće i sl. Iz Kine se bonsai proširio tako, što je potkraj dinastije Ming, jedan kineski vladin činovnik odbio poslušnost, pobjegavši u Japan. Osim kineske literature sa sobom je donio i veliko znanje iz umjetnosti uzgoja patuljastog drveća. Majstori bonsaia su iz generacije u generaciju zapisivali u knjige svoja iskustva, koja su svakim danom bila sve bogatija. Sva ta iskustva dugo su čuvana u tajnosti. Za vrijeme vladavine cara Daiga (898 - 930) bonsai je bio poznat u cijelom Japanu. I upravo i sam car je poticao razvoj kulture i bonsaia kao sastavni dio njihove kulture, te je i on najzaslužniji za širenje ove umjetnosti.
Zatim se iz Japana postepeno širi po čitavom svijetu, naročito nakon 2. svj. rata. Najstariji bonsai na svijetu (1100 godina) nalazi se i čuva u carskoj palači u Japanu, dok se najstariji u Europi (700 godina) nalazi u Heidelbergu (Europskoj Meki za bonsaie).
Ova umjetnost osvaja mnoge ljude širom svijeta. Iz dana u dan stiče brojne poklonike, različitih kultura, starosti i spola.
Bonsai nas uči skromnosti, jer priroda ne ispunjava sve naše želje. Zato - dobrodošli u svijet bonsaia.